Na Sv. Barbaru posijte božićnu pšenicu
 Jednom me je jedna draga blogerica zamolila da napišem nekoliko riječi o svetoj Barbari, zaštitnici rudara, graditelja, zidara, topništva i ljevača topova, vojnika, vatrogasaca i svih koji rade s vatrom. Ja sam tada i napisala taj post, no to se s vremenom - ipak je otada prošlo već nekoliko godina - pogubilo, pa ću sada, budući da je danas, 4. prosinca, spomendan ove svetice, opet napisati nekoliko riječi o njoj. Sv. Barbara je svetica iz prvog doba kršćanstva, a prema legendi, bila je kćerka plemića Dioskurusa, bogatog trgovca purpurom iz Nikomedije u Maloj Aziji. Plijenila je pažnju ljepotom, inteligencijom i jednostavnošću. Otac ju je htio udati za bogatogaa prosca, pa ju je čuvao kao dragulj. Prije nego što je otišao na dulje putovanje, zatvorio ju je u toranj s dva prozora. Kad se vratio, našao je na tornju i treći prozor, a na pragu njemu mrski znak križa. Barbara mu je hrabro priznala da je prešla na kršćanstvo. Otac, koji je bio poganin, razgnjevio se kad je htjela i njega obratiti na kršćanstvo, pa ju je htio ubiti. Uspjela je na čudesan način pobjeći u planine i skrivala se sve dok je nije odao neki pastir. Zatočili su je i mučili, no rane su joj svaki put čudesno zacjeljivale. Osudili su je na smrt, a otac joj je sam odrubio glavu. No istog je trenutka bio pogođen jarkom svjetlošću i pretvoren u prah. Njene relikvije nalaze se u crkvi sv. Vladimira u Kijevu u Ukrajini, a veoma je popularna u Rusiji. Umjetnici je prikazuju s kulom, na kojoj su tri prozora, zatim s kaležom ili palmom i knjigom.  Na spomendan sv. Barbare u narodu je raširen običaj sjetve božićne pšenice koja se na Badnjak stavlja pod božićnu jelku. Znam da ćete reći: ma tko će se još i s tim gnjaviti kad se danas sve može kupiti na placu ili u trgovačkim središtima! No ipak bi bilo lijepo kad bi božićnu pšenicu pokušali za svoju obitelj uzgojiti sami. A kako to treba učiniti da bi pšenica bila lijepa zelena? Dakle ovako: u razdoblju od sv. Barbare do sv. Lucije, dakle do 13. prosinca - imate još dosta vremena - u široku plitku zdjelicu, tanjur ili sličnu posudicu valja posijati pšenicu. Prije sjetve žito isperite i zalijte tako da bude prekrivena vodom, pa ostavite da nabubri preko noći. Višak vode sljedeće jutro ocijedite, na dno posudice položite debeo sloj vate, mekani kuhinjski papirnati ubrus, tanki sloj pijeska ili zemlje za cvijeće pa posijte nabubrelu pšenicu u tanku sloju. Svaki dan je malo poškropite i za nekoliko dana pšenica će, na toplom, zračnom i svijetlom mjestu, isklijati, niknuti i lijepo se zazelenjeti. Na Badnjak, kad budete ukrašavali kuću i kitili božićno drvce, pšenicu prikratite, povežite ukrasnom vrpcom - u narodu je običaj hrvatskom trobojnicom - pa stavite na stol, na prozorsku klupčicu ili pod božićno drvce uz jaslice. Ako ste u sredinu pri sjetvi stavili čašicu, izvadite je i na njeno mjesto utisnite svijeću. Kako bi što dulje ukrašavala kuću, po narodnom običaju sve do Sveta tri kralja, pšenica bi, kao i božićna jelka, trebala biti u svijetloj i hladnoj prostoriji. I dalje ju umjereno zalijevajte da se ne osuši, ali ne previše da ne požuti i popljesnivi. U nekim našim krajevima jedna bi se posudica sa božićnim žitom i grančicom jelke na Badnji dan odnijela i na groblje pokojnicima. Korijeni su toga starog običaja sijanja božićne pšenice u antičkom kultu vegetacije, koji simbolizira umiranje i ponovno rađanje prirode. U katolika je božićna pšenica simbol života, a u narodu se vjeruje da gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati predskazuju bolju ili lošiju žetvu iduće godine. Nakon Božića pšenica bi se davala pticama jer se ništa iz tog svetog doba nije smjelo baciti. Prema starim hrvatskim narodnim običajima, na Badnju noć su se u kuću unosila i tri velika panja, kao simbol Svetog Trojstva, te stavljala na ognjište, a njihovim su se žarom pripaljivale sve svijeće u kući. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva, koja se tih dana nije smjela ugasiti, donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima. Glavni član domaćinstva unosio je u kuću i slamu, kao simbol Isusova rođenja u štalici, čime se označavao službeni početak proslave blagdana Božića. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, a malo se slame stavljalo i na stol i pokrivalo stolnjakom. Klasje se vezivalo u snopove, a pleli su se i vijenčići. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi se sjedilo i razgovaralo sve do polaska u crkvu na polnoćku. |
